“Prije nego što sam ušao u autobus,jedan od srpskih vojnika je odvoji majku i sestru od mene.Gledao sam za njima…” – Brzina

“Prije nego što sam ušao u autobus,jedan od srpskih vojnika je odvoji majku i sestru od mene.Gledao sam za njima…”

Adem Mehmeović,koji je bio novinar iz Srebrice i PR dio Organizacionog odbora za obilježavanje 23.godišnjice genocida nad Bošnjacima “Sigurne zone UN-a Srebrenice” iz perioda jula 1995.godine dok je još bio dječak,kako priča on preživio je velii pakao.On je u razgovoru sa medijima rekao kakve je sve strahote preživio sa svojom porodicom ratnih godina ali i poslije toga št amu se sve dešavalo u životu.

Loading..

“Kada je rat krenuo,ja sam tada bio dječak od nekoliko godina i u tim situacijama ja nisam bio svjestan šta se sve dešava oko mene.Bio sam tada svjestan da se sve promijenilo i da se sve može i još gore promijeniti.Jer čuli smo da je krenulo pucanje i granatiranje malenog sekal koje od Srebrenice udaljena 15-ak kilometara.Selo je napadnuto i morali smo tada pobjeći daleko u šumegdje smo proovidli po par mjeseci,do zime gotov 1992.godine.Nakon toga moja porodica se smjestila u jedan od kontejnera koji je nedaleko od našeg sela.Sredinom 1993.godine smo se vratili u selo tada je doščla moja porodica i komšije i rodbina.Godina 1993.je bila najteža sigurno godina tokom rata jer je falilo hrane i osjetio sam i ja to.Nije bilo nikako hrane i ja sam jako teško živo sa svojom porodicom.Ne samo mi,nego svi.Malo lakše je krenulo kada je krenula humanitarna pomoć.To nam je dolazilo iz aviona UN-a onisu tkao bacali palete sa hranom.Dobro se sjećam crne vojničke folije u kojima je bila hrana. 1994.godine se moja porodica proširila i ja sam dobio sestricu Ademiru koja je rođena 12.januara.To je bio moj nasretniji trenutak tokom rata.U septembru sam krenuo u prvi razred osnovne škole.TO je bilo improvizovana škola.Vrlo često se pucalo pa čak i na nas djecu.”

Stigao je taj crni juli 1995.godine.Srebrenica je tada pala.Ja sam sa mamom i sekom krenuo prema Potolarima.Otac je sa braćom i svojim komšijama otišao preko šume u nadi da stignu do slobodnog teritorija.Svi smo znali ad su u Potočarima odvajali muškarce od ostalih.Kada smo krenuli preba autobusu gdje su trebali da se vode djeca i žene za Kladanj i prije ulaska u autobus jedan od srpskih vojnika je mene odvojio od mame i sestre.Poveo me je negdje ali bi ubrzo drugi vojnik ga zaustavio i rekao da me odmah pusti.Mama je u tom trenutku ostala u mjestu i nije se micala.TO je trajalo sigurno nekoliko minuta i meni se činilo kao vječnost,Pustili su me i ušao sam.Bio sam dječak od osam godina tako da se teško mogu svega sjetiti.Uglavnom taj ratni period je bio jako težak.Moj otac je uspio preći preko šume i zdrav i živ.Smjestili smo u se Zavidovićima gdje sam odrastao i školovao se.Nakon fakulteta odlučio sam da se vratim u Srebrenicu i nisam znao šta me tu može čekati.”

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *